Cudo sudbine

Stefica Karasevac

Cudo sudbine

U jednom gradu ko zna kom nadjoh se slucajno ne znajuc mu ni ime, ocarana ljepotom pozeljeh ostati, u njemu naci svoj novi dom. Setah dugo ulicama trazeci kutak za zivotni smiraj. Sama, tuzna, bez voljenog druga, zrelih godina, u srcu tuga. Nikog ne pitah za grada ime, lutah ulicama i slucajno u prolazu sudarih se s njime, covjekom kao iz snova. Markantan lik, sa blagim smjeskom sto u me gleda dovoljno rijecit bez razgovora. Tren jedan dovoljan bese da se rodi ljubav ova u gradu punu snova. Kao u prici sjedosmo na klupu, gledao me raznjezen, ooo to oko krasno, brizno me prihvatio za ruku i rekao milo i jasno - Ipak je ljubav cudo sudbine, vidis draga da za nju nikad nije kasno. Vjeruj, nasloni glavu na moje rame, budi tu zauvijek uz mene, ne plasi se sto nam kose krase sjede…kad sudbina spoji ljude tad u paru mnogo vrijede.

Stefica Karasevac, Croatia/Melbourne, 13/8/2022