Vildana Stanišić

Vildana Stanišić

LJUBAV ZA SVA VREMENA

Bila je hladna jesenja noć i lile su neke teške , oktobarske kiše . Uvijerena sam bila da sreća neće doć' i da za mene nade nema više .

Pomirena sa sudbinom svojom , umorna od ljudi i od života , spremala sam se sama kući poći i sakriti se od svih u tamnoj noći .

A onda pogled mi se srete , sa očima punim topline i meda , srce mi poskoči kao nestašno dijete i pokida sve lance i okove od leda .

U duši mojoj plamen buknu i ogrija cijelo mi biće , u toj hladnoj jesenjoj noći , meni poče proljtno jutro da sviće .

Leptiri zalepršaše po mome tijelu , neki slatki osjećaj obuze me cijelu , od pogleda jednog procvijetah kao ruža , sreća svoje ruke ponovo mi pruža .

Ponovo volim , ponovo sam živa , srce moje ne može tu radost da skriva , samo kad sam sa njim ja sam prava žena , on je moja ljubav za sva vremena .

Vildana Stanišić