Slavka Bozovic\ Strijele bola

Slavka Bozovic

Strijele bola . . .

Nije joj dušu dovoljno poznavao Riječ prijateljska ju je ranila Pravo u ponos, nemilice je gađao Zanijemljela , nije se ni branila

A iz rešpekta "Gromadom" ga je zvala Bio joj je prijatelj, cijenjen i mio Kako mu je samo naivno vjerovala A on, on joj je nož u leđa zario

Onako zbunjena, nije se ni pravdala Samo je plaho poput srne nestala U plamenu smirenosti nade polagala A njega, njega Sudu Božijem predala

Nedužnu, bezočno ju je žestoko povrijedio Ta riječ je oštricom sablje presjekla U nevjerici, da bi to prijatelj učinio Ranjena, što dalje od njega je utekla

Jednom, kad mu sjenom zamagli zjena I duša zacvili strunama D - mola Kada kameno srce, stegne koprena Saznat će, kako to Nebo vraća strijele bola . . .